25.07.2016.

Neću da razmišljam o tebi, taj mi se nemir, uvijek o glavu obije.

Bojim se. Bojim se da poslije njega više ikoga zavolim. Jeste, prošlo je sve, uspjela sam da se oporavim od njega, da zaboravim sve što mi je priredio, ali se jako bojim. Zato što se način na koji sam njega voljela, razlikovao od svakog prethodnog. Voljela sam ga istinski i od srca, kao nikad nikog. Zaljubila sam se u njega, u sve ono što je bio. I loš i dobar. Onog dana kada mi je pružio ruku, kada su se naši prsti dotakli u harmoniji, kao crne i bijele tipke klavira, kao da nisu mogli funkcionisati jedni bez drugih, kao da je bilo suđeno da se spoje u jedno.. Od tog dana svijet je za mene postao beznačajan, postojali smo samo on i ja, ja i on, mi. Nisam razlikovala proljeće ni zimu, dan i noć, mjesec mi je bio sunce, a sunce mi je bilo mjesec. A on? Oličenje savršenstva. Posebna osoba koja je u veoma čudnom trenutku ušla u moj život i zadržala se tu. Na prvi pogled nije se činio takvim. Štaviše bio je prava suprotnost toga. Dok vremenom dok sam ga upoznavala, shvatila sam koliko je zapravo savršen. Da čudne su bile te okolnosti pod kojima sam ga srela. Nikad ne bih ni pomislila da bih se mogla zaljubiti, ne u njega. Kad se govori o manama, imao ih je ali ja nisam prava osoba koja bi mogla govoriti o tome. Te sitne mane se i nisu primjećivale pored njegovih vrlina. Da imao ih je previše. I te 'mane' su se nekako uklapale u te vrline. Bio je svoj. Sve ovo lijepo zvuči, i lijepo se prisjetiti ovih lijepih stvari. Ali poslije svih lijepih, došle su i one ružne. Pojavio se on i njegova strana koju nikada nisam očekivala. Došli su oni dani koji su za mene bili pakao. U tom periodu najteže borbe koje sam vodila, bile su one borbe protiv sebe same. Nikad mi nije bio problem izaći na kraj s ljudima, kao ni sa njim koji me toliko povrijedio. Nikad nisam bila jedna od onih koja je ikada ikoga molila da se vrati. Baš naprotiv, puštala sam ljude da odlaze onda kada su oni poželjeli otići, sa samo jednom porukom, a to je da se meni više nikada ne vraćaju. Nikada mi nije bio problem okrenuti glavu od nekoga tko mi je bukvalno do jučer bio sve na svijetu, niti sam se ikada ustručavala ljudima reći ono što su zaista zaslužili . Uvijek iskreno i pravo u lice jer priče iza leđa ne podnosim. Mogla sam da volim, ali moliti ; nikad nisam umjela. Sva ta odvažnost i sposobnost da se uvijek uspijem izboriti sa svakim, doveli su me do toga da sama sebi postanem težak neprijatelj. Ta moj unutrašnji glas, koji je uvijek tu, uz mene .. Da li postupam pravilno, da li sam trebala ovako, ili onako. Ponekad se pitam, ako sam sama sebi toliko komplikovana, kako da očekujem od drugih da se nose sa mnom ? Kako da tražim od bilo koga da me razumije ? Bilo je jutara kada se probudim i uspijem pronaći nešto tužno u svemu čega se sjetim, u svemu što oko sebe ugledam. Često sam se pitala zar samo ja osjetim neku tjeskobu kada shvatim da će sve ovo jednom da prođe, da ništa od nas neće ostati, da će svaka ljubav da se zaboravi i da ništa nije zauvijek .. I eto najgore je kada ste neprijatelj samom sebi. Hvala Bogu ti dani su ostali iza mene. I stvarno se bojim da kroz sve to prolazim opet. Ali fali mi sve to. Ljubav, zagrljaj, poljubac, stisak ruke, voljenje nekoga.. Nadam se da će se jednog dana pojaviti osoba koja me neće povrijediti i koja će me istinski voljeti.

24.07.2016.

Svi što su te napustili, nisu ti ni trebali.

Jedna stvar mi nikad neće postati jasna. Da živim još milion godina, neću shvatiti kako je moguće toliko dugo živjeti s pojedinim ljudima, povjeravati im se, pustiti ih toliko blizu sebi da dijelite najveće tajne, vjerovati im, pa na koncu, i zavoljeti ih. Najveća životna iskustva, najveće ljubavi i sve ostalo što život znači, baca se u prah. Samo jedan momenat je dovoljan da shvatiš ono što godinama nisi mogao. To je zastrašujući osjećaj, kada shvatiš s kim si dijelio sve, za koga si se trudio, koga si branio pred svima. Koliko laži mogu izmisliti pojedini umovi, i koliko daleko su spremni ići samo da bi ostvarili ono što su naumili. To su osobe koje funkcionišu na principu 'ako ja nemam niko neće imati' , 'ako ja nisam sretna, niko neće biti' , i da ne nabrajam dalje. A gdje je savjest ? Šta je s njom ? Postoji li uopšte ? Ima i ono nešto što se zove 'obraz', dostojanstvo. A i kome da pričam.. Nekom ko nema hrabrosti stati ispred mene i u lice mi reći ono što mi iza leđa priča. Ono u što pokušava ubjediti i druge. Predstaviti me onakvu kakva nisam, kakva nikad nisam bila. Osramotiti me, upropastiti sliku koju sam godinama o sebi stvarala. Tko više da zna šta je cilj takvim ljudima, pokvarenim mozgovima, bolesnicima.. Kako god da ih nazovem, bojim se, neću upotrijebiti pravu riječ. Neće biti dovoljno jaka da opiše koliko nisko se ljudi mogu spustiti, i kako, od osoba koje sam voljela, nastaje nešto što uspjeva izazvati samo gađenje, ništa više. Eh, druga stvar koju ne shvatam je to kako ljudi odjednom mogu stvoriti jasan stav o nekome koga ni ne poznaju. Suditi po pričama koje su načuli, po vlastitim predpostavkama, ili čemu već .. Nismo više djeca, i takve stvari postaju žalosne. Al nije ni bitno. I psi laju kad nekog ne poznaju, valjda u tome ima istine.

24.07.2016.

I'M HERE AGAIN 💟

Nekada nismo svjesni vrijednosti kojih imamo u životu. Ustvari nismo svjesni sve dok tu vrijednost ne izgubimo. Zamaramo se glupostima i nebitnim ljudima koji čas jesu tu, čas ih nema. Treba živjeti život bez takvih osoba. Treba prvo proanalizirati osobu, pa se tek vezati za nju. Naprimjer, ja se brzo vežem za osobu, zato me uvijek ta osoba i povrijedi. Ali ne više. Imala sam lekciju prije nekoliko mjeseci, i sad dobro razmišljam. Ali izgleda da svi koji se brzo vežu i na kraju budu povrijeđeni trebaju tu lekciju. Zbog takvih osoba, ne cijenimo trenutke sa drugima, koji nas vole. Da barem ponekad možemo zaustaviti kazaljke na satu i zadržati dragocjene trenutke. One trenutke koji će svaki čas postati prošlost, otići u nepovrat, zauvijek izgubljeni, i neostvarivi. Izgubit ćemo sve čarobne prilike jednom. Ali ostat će u našim podsvjestima i srcima. Postat će naši najljepši snovi, smijat nam se i rugati ironično. Ali nikada nećemo dobiti novu priliku..